Ivana Gracin

Marko je tata mata od web alata, web developer po profesiji. Veliki obozavatelj analogne fotografije i vintage foto aparata.

Marko Gracin

Slušam jučer one stravične vijesti iz Beograda i prolazi me jeza. Dječak od svojih 13 godina učinio je nešto što si još uvijek ne mogu pojmiti da je stvarno i realno. Učinio je nešto što ga je u sekundi gurnulo u prvi plan cijelog Balkana, ali i Europe. Učinio je nešto jer je bio nevidljiv, nesaslušan i neprihvaćen. Sada je itekako vidljiv. Svi znamo njegovo ime i prezime. Ni on sam ga nije krio. Nije više mogao. 

Sada kada ga svi vide, sada svi misle kako se to nije trebalo dogoditi i kako je sustav zakazao. Svi znamo da je na svim mogućim razinama zakazano i da je na svim mogućim razinama potrebna promjena. Ja se zaista nadam da će mnogi istupiti iz komfor zone trulosti sustava i djelovati u svom krugu pa na dalje. Što se struke tiče. 

Što se tiče nas samih kao pojedinaca, majki i očeva, kuma i kumova, prijatelja - i tu se nadam da ćemo barem 20% vremena više odvojiti da primjetimo što se događa oko nas. Imam osjećaj da svi negdje žurimo, trčimo kroz obaveze, ne doživljamo stvarni trenutak u kojem se kroz dan nalazimo. I sama imam osjećaj da mi dan nekada prođe planirajući sutra, preksutra, vikend, tjedan, mjesec. Stanem kada sve u tihne i nemam pojma što sam radila ni gdje mi je prošao dan. A zaista se trudim dio dana biti prisutna. Zbog sebe. Zbog onih koji me okružuju. Ali nekada kao da se zaboravim pa požurim, protrčim kroz dan, nasjednem i na sve što nam se nudi od strane svih stimluansa i ometaća pažnje. Zezne nas to sve. Gledamo druge, a ne vidimo sebe. Ne vidimo ni djecu koja nas gledaju. I trebaju. Nije lako othrvati se tome svemu i složiti pobjednički niz od nekoliko dana, tjedana u kojima smo barem 20% dana prisutni u trenutku tijelom i duhom. 

Ne zvuči puno tih 20%, ali kada se osvrnem, puno toga radim automatizmom i razmišljam o nečem što nema blage veze sa trenutkom. Nema čak ni blage veze sa onim što moje dijete u tom trenutku treba ili mi govori. Tu se pokušavam resetirati. Iz prošlosti/budućnosti u sadašnjost. Kada mi dijete nešto govori. Kada me treba da ga čujem. Da ga doživim. Da jednostavno budem tu. Jer TU nastaje sve što gradimo za budućnost. Za bolju budućnost. Vjerujem da svi želimo bolju budućnost. Ja u ovakvim strašnim događajima ne vidim budućnost. Ne želim je vidjeti. Niti je želim prihvatiti. Nitko, čiji sam komentar ili status čitala - ne želi prihvatiti takvu budućnost. Nitko. Čak vjerujem ni taj dječak u kojemu se prelomilo nešto strašno. Žao mi ga je. Zaista mi je žao što mu nitko nije pružio ruku i zauzeo se za njega. A što osjećam prema onima koji su svoju bolju budućnost gradili, koji su bili tu za svoju djecu koja su nevino stradala... Tu mi dolazi knedla u grlo jer slijedeće što pomislim jest da sutra to može biti moje dijete.

Moje za koje se trudim biti tu, barem tih malih 20% u danu, koje pitam ono jednostavno "Kako si?" nakon vrtića, kojem dajem prostora da bude ono što je i što njegovo malo srce želi biti. Padaju mi na pamet i oni koji me u šali znaju pitati "Kad će treće?" jer - "Treće dijete se ionako samo odgoji." Promrznem i popizdim na tu izjavu. Tko se to sam odgaja? Zašto se netko sam odgaja? Treba li se netko sam odgajati? Koja je odgovornost djeteta koje se samo odgaja? Moram priznati da nisam ni malo fina kada mi to netko kaže. Niti ću biti. Nitko ne treba biti sam. Bio malen ili velik. Niti stariji brat ili sestra trebaju biti odgovorni za ono mlađe. Pustite ih da budu djeca. Pustite ih svih briga, odgovornosti i očekivanja koja nam se generacijama nameću, a sve ih je više. Sve je više svih koji mogu sve i koji trebaju sve. Ne možemo svi sve. Niti želimo svi sve. Prihvatite ih takve kakavi jesu sa njihovim željama i potrebama. Pustite ih da sanjaju, pustite ih da pokušavaju. Budite tu za njih kada padnu, kada im je teško, kada ne razumiju, kada im samo treba zagrljaj. Kada im treba da ih se čuje. Da ih se doživi. Nemojte im stavljati odgovornost, teret, etikete, liste prioriteta, papire koje u životu moraju skupiti. Budite njihova mirna luka, njihova sigurnost i oslonac. Ne lanac. Ne kavez. Jer i zlatni kavez je kavez. 

Zbog globalnog zatopljenja i onečisćenja, često čujemo onu poznatu "Kakav svijet ostavljamo svojoj djeci?", a zapitamo li se kada "Kakvu djecu ostavljamo svijetu?" Svijet i djeca su povezani i nerazdvojni. Svijet smo mi. Mi smo svijet.

Kakvu djecu ostavljamo svijetu?

"Bože dragi, pa izgledaš kao da nisi ni rodila! Sve su ti kile o`šle!", "E pa hvala ti! Ima tu još kilu-dvije, ali pomalo, sad ću početi intenzivnije vježbati." - "Pa šta bi ti? Rodila si dvoje djece!" Da ne krenem odmah sa odgovorom i pokojom psovkom, pitala bih vas samo: koja od vas nije čula ovo: (P)A šta bi ti? U bilo kojem smislu, kontekstu ili aspektu. Fizičkom ili psihičkom.

"Nisam zadovoljna svojim tijelom nakon poroda - šta bi ti, rodila si!"

"Ne stignem odvojiti vrijeme za sebe u danu - šta bi ti, majka si!"

"Ne uspjevam stići sve u danu - šta bi ti, htjela si djecu!"

"Imam osjećaj da samo sklanjam i čistim - šta bi ti, šta si mislila da ćeš na porodiljnom samo odmarati?"

"Iscrpljena sam i dosta mi je svega - šta bi ti, kao da je drugima lakše!"

Mogla bih nabrajati i nabrajati. Čim zaustim(o) reći kako se stvarno osjećamo, dobijemo šta-bi-ti-šamar. Ispast´ će da banaliziram jer ne skrene svaki razgovor u šta-bi-ti-smjeru, ali ruku na srce, ne kažemo mi često puta kako se stvarno osjećamo. Razloga je mnogo zbog kojih osjećaje prešutimo i prekrijemo. Smješkaš se, kile idu dolje, djeca su sretna, stan je čist, ručak je skuhan, muž te volim, a ti sada na to sve ideš reći kako se zaista osjećaš. Jer ti se skupilo. Jer nije sve kako izgleda. Jer nisi robot. Jer nisi zadovoljna sama sa sobom. Ali ne, dok izvana sve dobro izgleda, nemaš pravo da se žališ. Čuj mene "žališ". Nije to žaljenje, to je stvarnost. Stvarnost u kojoj tvoja ljudskost i ranjivost žele izaći van, želis biti saslušana i shvaćena. 

Ali - šta bi ti. Kombinezon ti savršeno stoji. Poruke stižu kao lude: wow, sexy mama, di su ti kile, šta je ovo mačko. Sve su ti poruke koje dižu perje i neću kriti da mi je bilo drago čuti neke od njih, iako sve skupa zvuči malo površno. Ali to mi je u tom trenutku trebalo. Trebalo mi je podizanje samopouzdanja od strane random ljudi. Pogledam se često u ogledalu i ne sviđa mi se svaki puta to što vidim. Ne sviđa mi se što odrazu u ogledalu kazem "dobro je", a nije dobro. Nije dobro to što sam oprala zube, otuširala se i počesljala pa bacam pogled okolo i usput obavljam sto stvari kako bi sve koliko toliko bilo na mjestu, umjesto da tu minutu posvetim sebi. Volim da je uredno. Volim da je čisto. Barem sve oko mene, ako nisam ja. Iako se to na storyju, naravno, ne vidi. Mobitel je pištao, pištao, pištao, poruke su stizale, stizale, stizale... Jedna je bila okidač mog pisanja. "Jao... Kako fino izgledaš... Meni kile nikako da krenu dole :(", "Hvala mila <3 Meni su otišle, ali moram početi vježbati jer se sve opustilo :D" Poruke su se izmjenjivale, a razgovor na temelju izgleda, pretvorio se u razgovor o psihičkoj borbi i jedne i druge. Šta-bi-ti komentara smo se naslušale i jedna i druga. Psihološku pomoć smo zatražile i jedna i druga. Pomoć. Da, pomoć. Ta psihička borba koja se javlja u mnogima od nas je zaista velika i teška, drugima nevidljiva, neopipljiva. Koliko puta u danu napravim jednu te istu stvar, sklonim nešto, prebričem, posložim i tako u krug, samo da bi barem na oko izgledalo da je sve dobro.  Iako navečer, kada sve utihne, kada legnem u krevet, znam da to nije to. Jedan dio nedostaje. Nedostaje onaj dio kada ja radim samo ono što volim i što me ispunjava. Nedostaje mi moj posao, moje J od JA. Ne ispunjava me majčistvo u potpunosti, pogotovo ne onaj "nevidljivi" dio kojeg ne smijemo spomenuti jer ŠTA BI TI stiže odmah. Ponekad kao da vreba iza ćoška, pa se naše riječi ne usude ni naviriti.

Imam osjećaj da smo svi pod nekih povećalom i pritiskom, a zapravo nas nitko kroz to povećalo ni ne vidi. Ono je mutno. Mutno od društvenih normi iz prošlog i pretprošlog stoljeća. Ali i ovog gdje nam često iskaču fotografije savršenih života novopočenih majki koje, dakako, izgledaju savršeno. Što prije stanemo u stare traperice - to smo bolje od one koja to nije uspjela. Od one koja je zapravo 90% žena. Ja čak ne bih rekla ni da su to prosječne žene jer 90% je daleko iznad prosjeka. To su žene čija stvarnost je daleko od stvarnosti na društvenim mrežama.  Ja možda ne znam šta bi svaka od njih željela reći na ono čuveno "(P)A šta bi ti?", ali znam šta bih ja: Ja bi da se čuje i Magdalenu i mene i svaku od nas koja se trudi iskoprcati iz očekivanja starijih generacija i iskrivljene realnosti sadašnjih generacija. Ja bi da možemo opušteno izreći što nas tišti bez osude i šta-bi-ti-komentara. Ja bi da to izgovorimo prije nego dotaknemo plafon gutanja emocija i neizgovorenih riječi, bez pucanja po šavovima. Ja bi da progovorimo o svemu što nije bilo normalno progovoriti prijašnjim generacijama. Ja bi da se osjećamo dobro i zadovoljno same sobom. Ja bi da djeca imaju pogled na sretnu majku. Ja bi da muž ima pogled na ženu koja voli sebe i psihički i fizički. Ja bi da se ostvarim i u drugim poljima svoga života. To bi ja. Za početak.

Prvi post. Prvi pa life. Prvo digitalno zapisivanje emocija koja dođe u trenutku, biva zapisana na papiru, ali "real life" ju stavi na čekanje. Uživajte u kratkom tekstu i molim vas - nemojte biti prekitični jer moram priznati da me jako trema zakoračiti u ovaj blogerski svijet. :)

Pa šta bi ti?

A šta bi ti?

Još prije nego šta sam se preselio u Osijek, krenuli su dogovori kako bi mogao sa Ivanom u kreativne vode. Fitness i couple goals su bili na udaru 2016, i od toga je sve krenulo. Jako brzo su fit goals-ie zamijenili bagetti iz Lidla i domaća slanina koju nisam imao previše prilike jesti dok sam živio u Primoštenu. I tako dobijem 9 sretnih kg u mj. dana. Od six packa sam se pozdravio u nadi da je moje vrijeme u nekim srednjim pedesetima..

Srećom, ovaj blog neće čekati toliko i sad je na Ivani da prebaci svoje misli u digitalan oblik..

Sljedeći plan je pisati blogove. Zadnji blog što sam pisao je još davne 2006. godine kad je blog.hr bio popularan i svi smo se gubili u Iskonovom chatu. 🕺

Kratka priča o tome kako je Marko uspio složiti blog, nakon 2 godine. Od različitih tehnologija i lošeg dizajna u nadi da je dizajn ovaj put pogođen i da će Ivana biti inspirirana pisati..

Kakvu djecu ostavljamo svijetu?

A šta bi ti?

Kako sam napokon diga blog