Kakvu djecu ostavljamo svijetu?

Slušam jučer one stravične vijesti iz Beograda i prolazi me jeza. Dječak od svojih 13 godina učinio je nešto što si još uvijek ne mogu pojmiti da je stvarno i realno. Učinio je nešto što ga je u sekundi gurnulo u prvi plan cijelog Balkana, ali i Europe. Učinio je nešto jer je bio nevidljiv, nesaslušan i neprihvaćen. Sada je itekako vidljiv. Svi znamo njegovo ime i prezime. Ni on sam ga nije krio. Nije više mogao.

Sada kada ga svi vide, sada svi misle kako se to nije trebalo dogoditi i kako je sustav zakazao. Svi znamo da je na svim mogućim razinama zakazano i da je na svim mogućim razinama potrebna promjena. Ja se zaista nadam da će mnogi istupiti iz komfor zone trulosti sustava i djelovati u svom krugu pa na dalje. Što se struke tiče.

Što se tiče nas samih kao pojedinaca, majki i očeva, kuma i kumova, prijatelja - i tu se nadam da ćemo barem 20% vremena više odvojiti da primjetimo što se događa oko nas. Imam osjećaj da svi negdje žurimo, trčimo kroz obaveze, ne doživljamo stvarni trenutak u kojem se kroz dan nalazimo. I sama imam osjećaj da mi dan nekada prođe planirajući sutra, preksutra, vikend, tjedan, mjesec. Stanem kada sve u tihne i nemam pojma što sam radila ni gdje mi je prošao dan. A zaista se trudim dio dana biti prisutna. Zbog sebe. Zbog onih koji me okružuju. Ali nekada kao da se zaboravim pa požurim, protrčim kroz dan, nasjednem i na sve što nam se nudi od strane svih stimluansa i ometaća pažnje. Zezne nas to sve. Gledamo druge, a ne vidimo sebe. Ne vidimo ni djecu koja nas gledaju. I trebaju. Nije lako othrvati se tome svemu i složiti pobjednički niz od nekoliko dana, tjedana u kojima smo barem 20% dana prisutni u trenutku tijelom i duhom.

Ne zvuči puno tih 20%, ali kada se osvrnem, puno toga radim automatizmom i razmišljam o nečem što nema blage veze sa trenutkom. Nema čak ni blage veze sa onim što moje dijete u tom trenutku treba ili mi govori. Tu se pokušavam resetirati. Iz prošlosti/budućnosti u sadašnjost. Kada mi dijete nešto govori. Kada me treba da ga čujem. Da ga doživim. Da jednostavno budem tu. Jer TU nastaje sve što gradimo za budućnost. Za bolju budućnost. Vjerujem da svi želimo bolju budućnost. Ja u ovakvim strašnim događajima ne vidim budućnost. Ne želim je vidjeti. Niti je želim prihvatiti. Nitko, čiji sam komentar ili status čitala - ne želi prihvatiti takvu budućnost. Nitko. Čak vjerujem ni taj dječak u kojemu se prelomilo nešto strašno. Žao mi ga je. Zaista mi je žao što mu nitko nije pružio ruku i zauzeo se za njega. A što osjećam prema onima koji su svoju bolju budućnost gradili, koji su bili tu za svoju djecu koja su nevino stradala... Tu mi dolazi knedla u grlo jer slijedeće što pomislim jest da sutra to može biti moje dijete.

Moje za koje se trudim biti tu, barem tih malih 20% u danu, koje pitam ono jednostavno "Kako si?" nakon vrtića, kojem dajem prostora da bude ono što je i što njegovo malo srce želi biti. Padaju mi na pamet i oni koji me u šali znaju pitati "Kad će treće?" jer - "Treće dijete se ionako samo odgoji." Promrznem i popizdim na tu izjavu. Tko se to sam odgaja? Zašto se netko sam odgaja? Treba li se netko sam odgajati? Koja je odgovornost djeteta koje se samo odgaja? Moram priznati da nisam ni malo fina kada mi to netko kaže. Niti ću biti. Nitko ne treba biti sam. Bio malen ili velik. Niti stariji brat ili sestra trebaju biti odgovorni za ono mlađe. Pustite ih da budu djeca. Pustite ih svih briga, odgovornosti i očekivanja koja nam se generacijama nameću, a sve ih je više. Sve je više svih koji mogu sve i koji trebaju sve. Ne možemo svi sve. Niti želimo svi sve. Prihvatite ih takve kakavi jesu sa njihovim željama i potrebama. Pustite ih da sanjaju, pustite ih da pokušavaju. Budite tu za njih kada padnu, kada im je teško, kada ne razumiju, kada im samo treba zagrljaj. Kada im treba da ih se čuje. Da ih se doživi. Nemojte im stavljati odgovornost, teret, etikete, liste prioriteta, papire koje u životu moraju skupiti. Budite njihova mirna luka, njihova sigurnost i oslonac. Ne lanac. Ne kavez. Jer i zlatni kavez je kavez.