A šta bi ti?

"Bože dragi, pa izgledaš kao da nisi ni rodila! Sve su ti kile o`šle!", "E pa hvala ti! Ima tu još kilu-dvije, ali pomalo, sad ću početi intenzivnije vježbati." - "Pa šta bi ti? Rodila si dvoje djece!" Da ne krenem odmah sa odgovorom i pokojom psovkom, pitala bih vas samo: koja od vas nije čula ovo: (P)A šta bi ti? U bilo kojem smislu, kontekstu ili aspektu. Fizičkom ili psihičkom.

"Nisam zadovoljna svojim tijelom nakon poroda - šta bi ti, rodila si!"

"Ne stignem odvojiti vrijeme za sebe u danu - šta bi ti, majka si!"

"Ne uspjevam stići sve u danu - šta bi ti, htjela si djecu!"

"Imam osjećaj da samo sklanjam i čistim - šta bi ti, šta si mislila da ćeš na porodiljnom samo odmarati?"

"Iscrpljena sam i dosta mi je svega - šta bi ti, kao da je drugima lakše!"

Mogla bih nabrajati i nabrajati. Čim zaustim(o) reći kako se stvarno osjećamo, dobijemo šta-bi-ti-šamar. Ispast´ će da banaliziram jer ne skrene svaki razgovor u šta-bi-ti-smjeru, ali ruku na srce, ne kažemo mi često puta kako se stvarno osjećamo. Razloga je mnogo zbog kojih osjećaje prešutimo i prekrijemo. Smješkaš se, kile idu dolje, djeca su sretna, stan je čist, ručak je skuhan, muž te volim, a ti sada na to sve ideš reći kako se zaista osjećaš. Jer ti se skupilo. Jer nije sve kako izgleda. Jer nisi robot. Jer nisi zadovoljna sama sa sobom. Ali ne, dok izvana sve dobro izgleda, nemaš pravo da se žališ. Čuj mene "žališ". Nije to žaljenje, to je stvarnost. Stvarnost u kojoj tvoja ljudskost i ranjivost žele izaći van, želis biti saslušana i shvaćena.

Ali - šta bi ti. Kombinezon ti savršeno stoji. Poruke stižu kao lude: wow, sexy mama, di su ti kile, šta je ovo mačko. Sve su ti poruke koje dižu perje i neću kriti da mi je bilo drago čuti neke od njih, iako sve skupa zvuči malo površno. Ali to mi je u tom trenutku trebalo. Trebalo mi je podizanje samopouzdanja od strane random ljudi. Pogledam se često u ogledalu i ne sviđa mi se svaki puta to što vidim. Ne sviđa mi se što odrazu u ogledalu kazem "dobro je", a nije dobro. Nije dobro to što sam oprala zube, otuširala se i počesljala pa bacam pogled okolo i usput obavljam sto stvari kako bi sve koliko toliko bilo na mjestu, umjesto da tu minutu posvetim sebi. Volim da je uredno. Volim da je čisto. Barem sve oko mene, ako nisam ja. Iako se to na storyju, naravno, ne vidi. Mobitel je pištao, pištao, pištao, poruke su stizale, stizale, stizale... Jedna je bila okidač mog pisanja. "Jao... Kako fino izgledaš... Meni kile nikako da krenu dole :(", "Hvala mila <3 Meni su otišle, ali moram početi vježbati jer se sve opustilo :D" Poruke su se izmjenjivale, a razgovor na temelju izgleda, pretvorio se u razgovor o psihičkoj borbi i jedne i druge. Šta-bi-ti komentara smo se naslušale i jedna i druga. Psihološku pomoć smo zatražile i jedna i druga. Pomoć. Da, pomoć. Ta psihička borba koja se javlja u mnogima od nas je zaista velika i teška, drugima nevidljiva, neopipljiva. Koliko puta u danu napravim jednu te istu stvar, sklonim nešto, prebričem, posložim i tako u krug, samo da bi barem na oko izgledalo da je sve dobro. Iako navečer, kada sve utihne, kada legnem u krevet, znam da to nije to. Jedan dio nedostaje. Nedostaje onaj dio kada ja radim samo ono što volim i što me ispunjava. Nedostaje mi moj posao, moje J od JA. Ne ispunjava me majčistvo u potpunosti, pogotovo ne onaj "nevidljivi" dio kojeg ne smijemo spomenuti jer ŠTA BI TI stiže odmah. Ponekad kao da vreba iza ćoška, pa se naše riječi ne usude ni naviriti.

Imam osjećaj da smo svi pod nekih povećalom i pritiskom, a zapravo nas nitko kroz to povećalo ni ne vidi. Ono je mutno. Mutno od društvenih normi iz prošlog i pretprošlog stoljeća. Ali i ovog gdje nam često iskaču fotografije savršenih života novopočenih majki koje, dakako, izgledaju savršeno. Što prije stanemo u stare traperice - to smo bolje od one koja to nije uspjela. Od one koja je zapravo 90% žena. Ja čak ne bih rekla ni da su to prosječne žene jer 90% je daleko iznad prosjeka. To su žene čija stvarnost je daleko od stvarnosti na društvenim mrežama. Ja možda ne znam šta bi svaka od njih željela reći na ono čuveno "(P)A šta bi ti?", ali znam šta bih ja: Ja bi da se čuje i Magdalenu i mene i svaku od nas koja se trudi iskoprcati iz očekivanja starijih generacija i iskrivljene realnosti sadašnjih generacija. Ja bi da možemo opušteno izreći što nas tišti bez osude i šta-bi-ti-komentara. Ja bi da to izgovorimo prije nego dotaknemo plafon gutanja emocija i neizgovorenih riječi, bez pucanja po šavovima. Ja bi da progovorimo o svemu što nije bilo normalno progovoriti prijašnjim generacijama. Ja bi da se osjećamo dobro i zadovoljno same sobom. Ja bi da djeca imaju pogled na sretnu majku. Ja bi da muž ima pogled na ženu koja voli sebe i psihički i fizički. Ja bi da se ostvarim i u drugim poljima svoga života. To bi ja. Za početak.